Kako kao roditelji komuniciramo sa decom je od ključnog značaja kako za njihov razvoj, usvajanje načina kojim će oni komunicirati sa okolinom tako i za naš odnos kao roditelja koji stvaramo i gradimo sa decom.
Kada pričamo o komunikaciji veoma je bitno da je ona jasna. Deci se ne mogu postaviti granice i naučiti ih gde su granice ukoliko ih ne iskomuniciramo jasno i ukoliko im na pravi način ne objasnimo. Iz ovoga možemo zaključiti da je jasna komunikacija veoma bitna za pozitivnu disciplinu.
Na primer, ukoliko dete radi nešto što ne bi trebalo ili radi nešto novo ili prosto navodimo dete kroz neku situaciju naše (uslovno rečeno) komande treba da budu:
- kratke, realistične; “spusti bojice/šolju/marker”, a ne “prestani da praviš nered”
- ne treba zadavati više od jedne u istom momentu, deca ne mogu da ih zapamte i da ih isprate
- veoma je bitno da damo detetu vremena da ih ispuni, deca ne mogu da urade nešto brzinom kojom smo mi zamislili da će ih uraditi, treba da imamo strpljenja. Nama je neka radnja rutina dok je njima nepoznata ili se tek upoznaju sa njom.
- budite čvrsti u tome što govorite (tražite), ali ljubaznim tonom. Deca mogu da osete ton kojim govorite sa njima i utiče na njihove emocije, a samim tim i ponašanje.
Iako smo počeli priču o komunikaciji sa postavljanjem granica ona je bitna ne samo u toj situaciji. Svakom roditelju je bitno da može lakše da se suočava sa detetom sa svim problemima koje odrastanje i različite faze odrastanja dolaze, a dete na ovaj način uči socijalne veštine koje će kasnije primenjivati sa svojom okolinom.
Veoma bitna komponenta dobre komunikacije je: Aktivno slušanje. Šta to znači aktivno slušanje i od čega se sastoji:
- ne prekidati osobu sa kojom pričamo dok ona priča
- održavanje kontakta očima
- osećanje i obraćanje pažnje na emocionalni ton koji osoba iskazuje dok priča
- postavljanje podpitanja
- parafraziranje onoga što je osoba ispričala radi boljeg razumevanja
- ohrabrivanje osobe da nastavi da priča
U komunikaciji sa detetom pored aktivnog slušanja, kada se deca naviknu na aktivno slušanje, postoji više korisnih načina komunikacije koji mogu da pomognu.
*Govorite u prvom licu, JA, umesto TI. Šta to znači? Primer: Ja se osećam uznemireno, Ja se osećam nervozno kada ne možes na vreme da se spremiš za školu, vrtić, šetnju.. umesto: Ti nikada ne možes da se spremiš na vreme.
*kratko, jasno i veoma bitno POZITIVNO. Nema potrebe previše dužiti priču oko negativnog ponašanja, deca nemaju toliko koncentracije i kapaciteta da razumeju. Bolje utiče kratko i jasno šta je pogrešno i više isticati šta je poželjno ponašanje
*pitajte za povratnu informaciju, decu je potrebno pitati da li razumeju ono što im je rečeno i potvrditi da su razumeli
*nemojte odlagati priču o pogrešnim postupcima i ponašanjima i čekati da se promene sami
*iako je potrebno da roditelji pričaju o svojim emocijama nije potrebno da preteruju i da presipaju svoje emocije i probleme na dete.
Ono što je veoma bitno je da nije svaka tehnika prilagodljiva svakom detetu, kao i odraslima tako i deci ne može da “legne” svaka tehnika. Ne zaboravite da je za sve potrebno veliko strpljenje, duži vremenski period i istrajnost. Srećno!
Marija Stošić, dipl. psiholog
Dečiji integrativni psihoterapeut
Оставите одговор