Evo, ovaj nož sam mu zarila u grudi. Još je vruća krv na njemu. Prekipilo mi je, obnevidela sam i ja sam jednim divljim udarcem noža za svagda svršila sa njim. Eno ga ledena u drugoj sobi na tlu, u lokvi svoje zle krvi.

Zašto sam to divljaštvo uradila Ispovediću vam se.

Pre svega izjavljujem vam da se ni malo ne kajem što sam to strašno delo učinila. Žalim samo sebe, svoju mladost i ubijenu sreću i žalim ona dva anđelka, koja sam sa ovim nečovekom rodila.

Kad vam ispričam a. mučenički život biće nam sve jasnije.

Bio je mlad, lep, veseo, ali lak na novcu, velik prijatelj čaše, za svakom se suknjom okretao, i u ženskom lovu je bio, priznajem, sretne ruke. I mene je, na moju nesreću, ulovio u svoje vigove. Srela sam se s njim i on me je omađijao. Kao da sam oslepila, previdela sam sve njegove mane.

Bila sam jedinica bogate kuće. Moji mudri roditelji ni da čuju za njega, ali ja sam se uzjogunila pa ili za njega ili ni za koga. Otac mi je, u očajanju, rekao: „rađe ću te i mrtvu videti, nego da budeš njegova“. I mati mi je bila protivna i ako nije bila tako nemilosrdna. Ja, jogunica, kad nisam uspela lepim, ja sam jednog dana prosto umakla sa njim. Ponela sam samo nešto rublja i odela i svoj devojački nakit. Sklonili smo se u neku malu varošicu. On je dobio neko mestance, koje je nabrzo zbog svog odvratnog života izgubio. Ja sam, u teškoj nevolji, naučila šiti i radila sam za druge. On se ni jednoga dana nije mogao da odrekne krčme i rđava društva. Kućevni život mu je vrlo brzo dosadio. I ako sam ga volela, ugađala mu i rodila mu dvoje divne dece, on je ipak sasvim zanemario i mene i njih. Sve je jače nastavljao svoj stari lakomisleno, pijanački, kockarski i bludni život.

Dolazili su mi mnogi glasnici i govorili o neverstvu svoga muža, zbog kojeg sam prezrela i bogatstvo i ugodan život samo da u njegovoj vernoj ljubavi nađem naknade za svu težinu svoga života. Jedni su mi glasnici dolazili u kuću iz sažaljenja, drugi iz radoznalosti, a mnogi i mnogi iz čiste pakosti, da uživaju u mojim mukama. Ostavila sam na miru i zahvalila sam im se, jer, naposletku, oni su mi svi javljali sušta i strašnu istinu. Javljali su mi očevidno neverstvo moga nesretnika. Nije me se ticalo šta su oni pri tom mislili i osećali. Mene su ti glasovi tako porazili da sam se osećala najnesretnijim i najponiženijim stvorom ovoga sveta. Duša mi se od jakih bolova uskomešala i uzburkala, bolovi su mi kidali svaki živac, pritislo me je teško očajanje i nebrojeno puta sam pomišljala na samoubistvo i na smrt.

Tih dana mučila sam se strahovito. Pokušavala sam na sve načine da ga odvratim od čaše, kocke i bluda. Činila sam se, isprva, nevešta kao da ništa ne znam. Nadala sam se da je to trenutka groznica ili trenutno ludilo koje će ga ostaviti, i kad se otrezni, vratiće se opet k meni, kojasam ga volela iskrenom ljubavlju.

Moje ćutanje izgleda da ga je još jače hrabrilo da anto više banči i da produži svoj život sa ženama, koje nisu bile dostojne ni da mi blato sa obuće skinu. Posle sam iskočilo iz svoje hladnoće i mirnoće. Jednog dana sam mu pljusnula sve što sam znala. Bila sam očajna, ljuta, jer me je njegov razvratni, pijanički, kockarski i bludni život strahovito pekao. On je sve poricao, uzeo naglo šešir i nekoliko dana nije se ni vraćao kući. Kad sam videla da ne ide tako, ja sam sklapala ruke, padala na kolena pred njega i, u suzama, ga molila da se ostavi pijančenja i bludna života i da se vrati meni i svojoj nevinoj dečici. On je slušao moj plač i zapomaganje, gledao moje suze i lomljavu prstiju, samo se podrugljivo smejao mojoj očajnoj duši. „Ti si prava luda. Ti misliš da sam se ja zato oženio da se okujem i odreknen od svega što mi prija i veseli. Ja neću da upropastim svoju mladost nikom za ljubav. Ako hoćeš da mi ugodiš, daj mi novaca da živim kako sam svikao. Nećeš li, onda zbogom. Zbogom za navek. Idi svojoj majci, ja hoću da živim po volji dok me god traje. Zvao sam te da ideš sa mnom. Nećeš. Ne dopada ti se moje društvo. To su veliš, sve sami probisveti i vucibatine. Dobro, ne moraš dolaziti u naše društvo, da se tvoja anđeoska dobrota ne pokvari ali, mi novaca i moj nakit moraš dati, jer će biti trista čuda od tebe.“

Kad sam doznala da mu bludna bolest počinje razjedati srž u kostima i trovati krv, ja sam ga potpuno prezrela i „begala sam od njega kao od žive vatre. Za mene je on bi mrtav na zemlji. Predamnom su stajala dva puta: ili da umaknem iz ove proklete kuće, ili da se sa ovim odvratnim razvratnikom razračunam. Ponos mi nije dopuštao da zakucam na vratima svojih roditelja i da im priznam svoju ogromnu pogrešku. Zato sam ostala pod ovim krovom, da trpim dalje svoju tešku sudbinu. Moj nesretnik me je i dalje, sa osobitim zadovoljstvom,

kinjio, mučio i vređao i za srce ujedao. Kad je hteo da mi naročito jake bolove načini, on me je mučio svojom ljubomorom. Ja sam ga, istina, prezrela, zbog njegova sramna života, ali mi nije ni pomisao dolazila da budem neverna i da mu vratim zub za zub i oko za oko, i ako sam na to imala puno pravo. Ja sam podnosila sve te nepravde i teške klevete i davala sam mu nakit za nakitom da me ostavi na miru. On je proćerdao moje nakite sa svojim milosnicama. I on je i dalje izostajao noću. Kući je dolazio pijan. Kad bi se otreznio, grabio bi, bez reči, moje stvari ili bi preturao moje ormane. i; iz. njih vadio poslednju moju crkavicu, koju sam zarađivala, skapajući nad teškim poslom. Sve mi je bilo sve Jedno, jer mi se duša odviše napatila i odviše zamorila.

Prekjuče mi je iskao venčani prsten da ga vidi. Znala sam zašto ga ište, ali sam mu ga ipak skinula s prsta i, bez reči, dala. Mislila sam popiće ga kao i drugi moj nakit. Prevarila sam se. Poklonio ga je svojoj poslednjoj milosnici, sa zmijskim, podrugljivim očima. Sam joj ga je navukao na prst i zaručio se s njome, pored mene žive i venčane. Sa mnom je hteo da za svagda prekine, jer mu nisam više mogla da dosta dajem za razvratan život. Izmislili su pakleni plan kako da me se otresu. Dogovorili su se da mi dođu u kuću i da mi tu pljusnu u lice da su se verili, Hteli su da me do zemlje ponize i da i poslednji živac u meni uzbude, da pomanitam i izletim iz ove kuće, da bi oni izveli ono što su, u svojoj pokvarenoj duši, skovali. Račun im je bio zaista izvrstan! Ja bih, u svom strašnom bolu i očajanju, i učinila ono što su oni želeli. Ali se desilo nešto što nisu predvideli. Dok su oni, celu subotu i nedelju, provodili u piću i bludu, meni je došla u pohode moja stara i dobra mati. Srdže ju je bolelo uvek za svojom jedinicom i ona je uzdasima, plačem i tugom umilostivila tvrdo srce moga oca da mi oprosti i da mi otvori vrata svoje bogate kuće. Mati me je u suzama molila i preklinjala da ostavim ovog razvratnog čoveka i da se od njega razvenčam — za novac bi pristao taj bednik vrlo rado na razvenčanje —- i da s godinama nađem novu sreću na ovom svetu. Onda bi se i one dve stare duše lakše rastale s dušom i mirnije legle u grob. Uviđala sam da moja sirota mati ima pravo. Osećala sam da joj je svaka reč zlatna, ali moj ponos, moj ludi ponos i ovog puta se isprečio i razorio mi je sreću, koja mi se u daljini ukazivala. Taj moj prokleti ponos nije mi dopuštao da priznam svoju pogrešku i da poslušam glas pameti i ljubavi, koji je dolazio iz usta moje dobre matere. Ja sam stegla svoje srce, zatvorila oči pred istinom i svojoj materi hladno rekla: „Ja sam sretna i zadovoljna u ovoj kući.“ Kad je moja mati videla da, ni plač, ni preklinjanje, ni razlozi, ne pomažu i da ne može „slomiti moju upornost, skupila se, sirotica i skrušeno vratila kući. Da moja mati nije juče bila kod mene i da joj, iz ponosa, nisam bila rekla da joj se nikada neću vratiti, ja bih zacelo učinila onako kao što je moj nesretnik muž i njegova milosnica želela. Ali ja sam sebi juče zatvorila put u roditeljski dom i zato sam se morala i dalje patiti na ovom ognjištu.

Kada su se njih dvoje napitih, zagrljenih sa sviračima, pojavili pre pola sata u ovoj sobi, gde sam ja gorke suze lila i teške uzdahe nizala, oni su našli sasvim drugo stvorenje nego što su se nadali. Oni su mi drsko objavili svoje verenje i pokazivali mi svoje vereničko prstenje. Oni su držali da ću ja osetiti strašno poniženje, kojim su me udostojili u mojoj rođenoj kući; da ću se razjariti, prezreti ih i ostaviti da likuju. U meni je krv uzavrela, moje telo je drhtalo, ljutina me je obuzimala do ludila, ali sam se uzdržavala od svakog pokreta i svake rezi. Oni su mi se smejali, vređali me, slali kući; oni su se, bez stida i srama, grlili i ljubili preda mnom, ali ja sam ih samo prezrivo gledala i zadržavala bes i očajanje, koje je u meni kipelo i pamet pomračavalo. Ali kad su me se dotakli i hteli da izguraju iz moje sobe, iz moje kuće, ja sam odjurila u kuhinju, dohvatila ovaj veliki nož i, bez reči, sa divljom snagom zarila nož u srce onoga, koji je ubio moje srce, moju mladost, moju sreću i sve što sam imala na ovom svetu. Svu snagu svojih dugogodišnjih bolova, poniženja i patnji, sručila sam jednim jednim zamahom ovoga noža u njegovo pokvareno srce, koje nije imalo nikakve milosti prema meni. Nesretnik je onemeo i stao za časak, zatim se počeo kolebati i teturati, pošao je dva tri koraka i srušio se u , kuhinju mrtav na tle. Mlaz krvi koji mu je kuljao iz otrovnog srca načivio je crvenu, staklenu lokvu kraj njega. Milosnica se, u prvi mah, skamenila, ali kad je videla da joj se milosnik ne diže i ne odaziva, klisnu kučka, i izgubi se. Za njom se išunjaše i gospoda svirači, otrežnjeni, u trenu oka, od strahote koju im je moja očajna ruka pred oči dočarala.’

I sad, evo, tu pred vama stojim i molim vas da mi kažete da li da se kajem što sam jednom pijancu i bludniku ugasila život onda, kada je on moj život davno pre toga rastrovao i ubio, ili da ponosito stanem pred svoje zemaljske sudije i da im kažem: Gospodo, blagoslovite ruku koja je imala smelosti da sudi u vaše ime, jednom strašnom grešniku, jednom pijancu, kockaru i bludniku, koji je ubio sreću i život svoje jadne dece, i koji je, svojim odvratnim životom, zaslužio da se za navek izbaci iz čestitog društva, da ga ne otruje. Recite, šta da radim: da se kajem i bijem u prsa, ili da se držim pravdenim osvetnikom nebrojnih žena patnica i patničke dece, koje su imale tu grdnu nesreću, da su im muževi i očevi bili pijanci, kockari i bludnici. Vi ne odgovarate. Dobro. Zacelo vas je moj strašni udes potresao i ne da vam da priberete misli a dođete do reči. No nije toliko od značaja šta ljudi misle o nama. Najznačnije je šta misli o nama naša savest. A moja savest je čista i mirna. Idem da pokupim svoju prestravljenu dečicu po susedstvu i da ih pošaljem svojim starim i nesretnim roditeljima na čuvanje i staranje, a ja idem pred zemaljski sud da mi sudi i da padnem ničice pred svog blagog Tvorca, koji najbolje zna kakve sam ogromne i strašne muke i patnje podnela u ovoj prokletoj kući, u ovom zemaljskom paklu.

Dr. Laza Marković, lekar

Priča je objavljena 1933. i preuzeta iz časopisa „Seljanka“, a sa sajta istorijskenovine.unilib.rs


Comments

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *