Gotovo svaki roditelj se nekada susreo sa ovim izlivima emocija, plača, besa i histerije kod svojih mališana. Obično deluje kao da je takvo ponašanje izazvano nekom nebitnom sitnicom, a vodi u takvo burno ponašanje. Tantrumi mogu biti od neutešnog plakanja i cviljenja pa sve do urlanja, vrištanja, bacanja po podu. Počinju sa nekih godinu i po dana i mogu trajati sve do četrvrte godine.
Razlog javljanja tantruma dolazi iz više pravaca. Počnimo od toga da su mnogo češći kada je dete umorno, neispavano ili gladno u kombinaciji sa tim da ima velike emocije koje ne može da razume, ne može da ih iskaže na način na koji treba i ne zna da ih reguliše, pa dolazimo do toga da su veoma motorno ograničeni sa svojim sposobnostima da sami urade ono što su naumili. Kada ukombinujemo ove komponente dolazimo do nama strašnih i nepodnošljivih scena koji se zovu tantrumi.
Tokom tantruma deca često pokušavaju da isteraju svoju misao i želju i tu roditelji upadaju u zamku. Popuštajući detetu oni nesvesno ohrabruju dete i uče ga da sa takvim ponašanjem može dobiti ono što hoće. Naprotiv smatra se da dosta dečijih nestašluka i negativnog ponašanja deca rade najvećim delom kako bi dobili pažnju. Ono što je veoma bitno je da roditelji i kada prekorevaju decu, kada ih grde time im pružaju tu pažnju koja deci fali i uči ih da negativnim ponašanjem mogu dobiti pažnju. Kako god da okrenemo ovu situaciju dete je došlo do svog cilja: pažnje.
U nastavku opisaću neke od najbitnijih stvari kojih treba da se pridržavamo u borbi sa tantrumima. Prvo je da se mi kao odrasle osobe i roditelji naoružamo strpljenjem.
Deci je veoma bitna rutina i doslednog. Potrebno je spostaviti određenu rutinu i držati se te rutine, čak i kako deca odrastaju ta rutina će se polako menjati ali ne naglo i trajaće duže vremenske periode. Deci je potrebno da imaju sigurno okruženje i da znaju šta mogu da očekuju i kad.
Bitno je da sa decom pričamo o osećanjima od naranijeg doba, bitno je deci imenovati emocije i pričati o njima bez posramljivanja. Na ovaj način dete uči da imenuje emocije koje oseća, uči da ih prihvati i vremenom lakše da ih reguliše. Imenovanje emocija neće prekinuti tantrume, ali će u kasnijoj budućnosti detetu pomoći da samoreguliše svoje emocije kako sazreva. Bitno je napomenuti i da deca uče iz ponašanja roditelja pa im nećemo pomoći našim izlivima besa u životnim situacijama.
Tantrum neće prekinuti ako mi krenemo da se deremo na dete. Deranje na uznemireno dete ga može samo produžiti ili delovati da bude još intenzivniji. Naprotiv mnoga deca reaguju na umirujući ton, fizički kontakt ili prosto ignorisanje ponašanja, tačnije ponašanje kao da se tantrum ne odvija upravo tu i pred našim očima. Ne zaboravite da je pažnja čak i negativna i da deca žude za pažnjom.
Pohvale i pozitivna disciplina je nešto što mogu pomoći kod malo starije dece i odnose se na odvajanje vremena koje posvećujemo isključivo detetu i na pružanje pohvale za svako ponašanje koje želimo da dete uvrsti u svoju naviku i način ponašanja.
Bitno je razlikovati loše ponašanje (koje ignorišemo) i destruktivno nasilno ponašanje koje možemo zaustavljati pozitivnim kaznama, npr. baciš igračke, ne možeš da ih dobiješ; šaraš bojicama po stolu – oduzeti bojice. Čak i pozitivne kazne treba da imaju najavu pre delovanja i treba da se sprovode mirno i bez reakcije.
Krajnji savet, ponoviću ga još jednom, naoružajte se strpljenjem, biće vam potrebno.
Marija Stošić, dipl. psiholog
Dečiji integrativni psihoterapeut
Оставите одговор